Suvremena generacija mladih u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja europskog okruženja, sazrijeva u općim društvenim uvjetima koji se znatno razlikuju od onih u kojima su odrastale ranije generacije mladih.
Ta razlika ponajprije je uvjetovana višegodišnjom gospodarskom krizom koja je zahvatila i druga područja društvenoga života. Situaciju mladih u Hrvatskoj dodatno otežavaju okolnosti da odrastaju u tranzicijskom društvu s tek dva desetljeća iskustva izgradnje demokratskog društvenog i političkog poretka i tegobnim iskustvom rata na vlastitu teritoriju čije su materijalne, društvene i političke posljedice još prisutne.
No i bez takvih dramatičnih društvenih poremećaja razdoblje individualnog sazrijevanja uvijek je bremenito specifičnim teškoćama s kojima se suočavaju kako mladi koji se trebaju integrirati u određeno društvo, tako i društvo koje treba prepoznati i apsorbirati novine koje svaka nova generacija u većoj ili manjoj mjeri donosi. Ambivalentna društvena očekivanja od mladih – jer se, s jedne strane, zbog potrebe za društvenom stabilnošću mlade usmjerava da preuzmu namijenjene im društvene uloge i zadaće, a s druge strane, zbog potrebe za sve bržim društvenim transformacijama i razvojem od mladih se zahtijeva kreativni i inovativni doprinos – u proteklih šest-sedam desetljeća bila su plodno tlo za trajni rast društvenog i znanstvenog interesa za mlade sukladno stalno ubrzavanoj dinamici društvenih promjena. Tome su pridonijela i saznanja da mladi prolaze kroz više ili manje intenzivan proces socijalizacije zbog čega su potencijalno najizloženiji utjecajima različitih čimbenika socijalizacije, a njihovi stavovi i obrasci ponašanja, kao još nedovoljno formirani, podložniji promjenama. Stoga se upravo mlade može promatrati kao najosjetljiviji pokazatelj društvenih kretanja i promjena.
Mladi su heterogena društvena skupina koju, s jedne strane, obilježava unutarnja socijalna raslojenost sukladna diferenciranosti društva kojem pripadaju a, s druge strane, neke zajedničke karakteristike po kojima se prepoznaju kao zasebna društvena skupina. To znači da uz generacijske specifičnosti koje mlade izdvajaju kao prepoznatljivu društvenu skupinu istodobno postoje unutargeneracijske razlike koje su povezane s različitim stupnjem individualne i socijalne zrelosti mladih, socijalnim porijeklom, tipovima socijalizacije, subkulturnim obilježjima i slično. Tako se unutar svake generacije mladih pojavljuju i zajednički i partikularni interesi, problemi, potrebe i potencijali, odnosno mladi su istodobno povezani zajedničkim iskustvom i obilježjima te diferencirani u skladu s razlikama koje postoje u danom društvu.
Univerzalno zajedničko obilježje mladih jest njihova životna dob. Međutim, istraživači nisu jedinstveni u određivanju tzv. granica mladosti. Suglasje je postignuto oko određivanja donje granice na 15 godina života, dok se gornja granica za pripadnost omladini sve rjeđe zaustavlja na 25. godini, a najčešće na 30. godini, pri čemu se uočava tendencija pomicanja granice mladosti do 35. godine života. Podizanje granice mladosti prema sve zrelijoj životnoj dobi je, između ostalog, uvjetovano produženjem prosječnog životnog vijeka stanovništva u većem dijelu suvremenog svijeta kao i duljim zadržavanjem sve većeg broja mladih u obrazovnom sustavu, odnosno produljenjem razdoblja u kojem se pripremaju za ulazak u svijet rada.
Pristup mladima kao resursu podrazumijeva da se mlade promatra kao predstavnike poželjne budućnosti, nositelje dominantnih društvenih vrijednosti koje se prenose s generacije na generaciju, ali i potencijalni izvor inovacija. Mladi su otuda vitalno društveno bogatstvo zbog čega im se trebaju osigurati optimalni društveni razvojni uvjeti. U takvom se kontekstu mlade promatra istodobno i kao buduću društvenu snagu i kao važan društveni resurs sadašnjosti. Drugim riječima, društvena važnost mladih proizlazi iz njihovih potencijala koji trebaju biti aktivirani dok su mladi, bez odlaganja za buduća vremena. Osim toga, i stalno smanjivanje demografskog udjela mladih u populaciji razvijenih zemalja sugerira da mlade treba tretirati kao razmjerno rijedak resurs.
Drugi pristup polazi od mladih kao problema (odnosno, izvora problema i/ili skupine koja je u problemima), što znači da ih promatra kao populaciju u osjetljivom stadiju razvoja i prijemljivu za razne oblike devijantnog ponašanja, a koja još nije zadovoljavajuće integrirana u dano društvo i koju to isto društvo treba štititi. S takvim gledištem često je povezana negativna javna slika o mladima i nepovjerenje društva spram mlade generacije. Posljedice se ogledaju u marginaliziranom društvenom statusu mladih i paternalističkom odnosu društva prema njima.
Danas egzistiraju oba pristupa, a koji će u određenom trenutku prevladati ovisi manje o mladima, a više o dinamici društvenih zbivanja i promjena. Ipak, neovisno o tome koji pristup prevladava, zajednički cilj svih suvremenih društava jest adekvatna društvena integracija mladih za što treba osigurati odgovarajuće društvene uvjete.
Rezultati istraživanja o mladima nalaze se na poveznici:
Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj - istraživački izvještaj
